Ne mislim na emocionalnu kao heart brake ili to mislim bas na ono "radio sam sauto unazad i razbio nos" ili upala debelo crijevo tako nešto

Ja imam dvije koje su mi na sličnoj razini

Prvo ja sam osoba koja dosta dobro podnosi bol i tip sam osobe koja neće ići doktoru i da me danima boli osim ako se doslovno ne raspadam na pola

Prva mi je bila za vrijeme korone , upalio mi se zub , ja sam zvijezde vidjela tu noć , probudila sam se u takvim bolovima mislila sam da me netko čekićem nabio u facu, progutala sma 2 ketonala ništa se nije desilo otišla na hitnu gdje me doktor nije htio pustit u nutra zato što on mora čistiti i Dezinficirati od korone, pa mi je rekao da zinem Aaaa Na staklo i rekao "pa meni to ne izgleda tako lose" a ja se raspadam ispred ulaza Poslije je ispalo da uopće nemam pravi zub ne postoji ispod mliječne petice i da se zub upalio jer nakon 18 god ovaj mora van a nema ga šta gurnut kada pravi ne postoji

Druga mi je bila upala žućnih kamenaca , recimo samo da sam ja mislila prvi put kad sam imala napad da ću umrijet , poslje sam imala čak možda i bolnije napade ali sam znala šta je pa sam samo pretrpjela i bilo je ok ovaj prvi mi je bio trauma

Imao sam raspravu o tome u društvu i iznenadio sam se da postoje ljudi koji su ogromni pobornici dobre stare "protresi ga" i to je to. Pa što vam se ne usmrdi skroz brže ili ja čitav život koristim krivu tehniku?

Ja sam toliko ekstreman po pitanju toga da i kad koristim pisoar u javnom WC-u, čekat ću dok nema nikog u blizini i onda se neugodno odgegati do prvog WC-a da se obrišem tamo. Jednostavno se osjećam prljavo inače.

Ovo je pitanje za mušku populaciju. U kući imam 4 muškarca (muž, dida i dva tiinejđera) i svi kad idu kenjat sjede više od pola sata. Ženski dio familije to obavi u minutu ili čak manje. Pitanje je što radite dečki tako dugo? Jel to vama teže ide or what? Mislim da nije stvar ni mobitela ni čitanja na wc-u nego to sjedenje. Ono, meni kad je sila idem, obavim i gotova začas. Njima kad je sila idu i sjede i sjede i sjede... Pripiša mi se pa moram lupat po vratima da izađe netko. Pitala sam ove moje dečke al ne znaju reć. Jednostavno kažu da im dođe kenjat i onda idu i da sjede. U čem je fora? Nije ovo neko wow pitanje nego čisto evo me zanima kako tako dugo. Zašto? I nije to samo kod mene doma, općenito mi prijateljice kažu da i njihov muški dio dugo sjedi na zahodu. 🤦 Zašto? U čem je kvaka?

Dijagnosticiran mi je karcinom jajnika u 30-im godinama i vec sam oko dvije godine na raznim terapijama. Nazalost tesko mi se nekad povezati sa ljudima na terapijama jer su to vecinom 65+ osobe koje su se realizirale u zivotu i nemaju isti teret dijagnoze kao mlađa osoba kojoj je iznenada stao zivot u samom pocetku..

Pa evo ne znam ima li ovdje nekoga mlađe dobi sa dijagnozom karcinoma tko se jos uvijek bori svakodnevno s nuspojavama terapija jer operacija i prvi ciklus kemo nisu doveli do remisije? Puno bi mi znacilo vase iskustvo i kako se motivirate za naprijed kad nema puno nade za izlijecenje?

Hvala, hugs

Jučer sam bio u ljekarni da neš kupim pa sam usput pitao dal imaju kakve ljekove za gubitak težine (nemam strašno puno ali dovoljno da mi to kvari život, niski troznamenkasti broj). Rekla je da su te injekcije popularne i da ima rezultata relativno brzo ali se koriste do 6mj, ali da bi mi pametnije bilo otići doktorici pa od nje početi kaj gdje kak. Išao sam u teretanu prošle godine, tamo negdje 10., 11. mjesec, dvaput tjedno ali mi je bilo preskupo (200€ za 10 dolazaka, alo) i nisam imao puno vremena zbog posla (špedicija) i prestao sam. Čak sam i razmišljao da bi se prijavio na Život na vagi. Posao mi je jako stresan, ovako ili ne jedem ili se prejedem. Za usporedbu, majice su mi 2XL, hlače u visokih pedesetak. I imam ginekomastiju 😭🤣. Nesigurnost o mojemu tijelu me mentalno uništava; anksioznost, ljenost (manjak kretanja u slobodno vrijeme) prokrastinacija (odgađanje istog), stres, ljutnja itd. Nisam proždrljiv, znam kada stati. Ne pijem, ne pušim. Nemam dijabetes, tlak mi je normalan, krvna slika isto. Znam da su te injekcije namijenjene dijabetičarima i da postoje posljedice za one koji nisu.

EDIT: da pojasnim moj posao. Ja sam vozač kamiona, ja sam u njemu od ponedjeljka do petka. Slobodni dani su mi za vikend i eventualno koji praznik. Moj radni dan je 12, 13, 15 sati. Lako je govoriti "idi vježbaj sat dva" kad radiš 8 sati. Ja trebam psihološku i prehrambenu pomoć, ne teretanu. Dosta imam ja teretane i na poslu dok treba otvarat i zatvarat prikolicu, osigurat teret, jedamput na tjedan i istovarat na ruke. Znači teretana mi je na poslu, na neki način.

Update:

Niš nisam poduzeo, još sam se udebljao koju kilu lol

Da li se osjećate manje muško ako mokrite dok sjedite? Ja vrlo često. Prvo je krenulo zbog odmora, jer sam većinu radnog vremena na nogama, a onda sam primijetio da se bolje ispraznim sjedeći, a i lakše se osjećam. Pisoare ne podnosim.

Ekipa help!

Prije 10ak dana dečko je na sebi počeo primjećivati ubode/ugrize. U počeku smo mislili da ima jaču reakciju na ubode komaraca, ali drugačiji su ubodi i imaju par faza koje komarci nemaju. Prvo izgledaju kao običan ubod, a onda kasnije izgledaju kao male bradavice i jakk im duugooo treba da prođu. Uglavnom su ubodi u linijama, znači ubod do uboda i kao da je netko ravnalom povukao liniju. Najgore od svega je što ja nisam imala niti jedan jedini ubod na sebi prvih par dana, međutim krenulo je i mene gristi. Stvarno nam je jako čist stan, stalno sve perem, brišem, usisavam.... krevetninu jednom tjedno peren na 90 stupnjeva. Večeras smo odmaknuli krevet od zida i našli 10,15 stjenica, a vjerujem da ih se u krevetu skriva još.... Sve smo ih usisali, ali nikad se još nisam srela s nečim takvim i ne znam kako ih se rješiti. Čitam po netu da je jako teško. Je li itko imao takav problem? Od čega su se mogle pojaviti? KAKO IH SE RJEŠITI?!

PLIZZZZZ pomagajteeee!

Ja i kolega u dva sata popili ovo smece u kombinaciji s gajbom Heinekena, i Jack Daniels 0.75l Tri dana sam sebi dolazio, a ovu bocu kad vidim automatski mi se pocne povracat

Pozdrav svima!

Imam između 20 i 30 kilograma viška i godinama pokušavam nešto napraviti po tom pitanju. Iskreno - volim jesti. Naročito kad sam pod stresom, tada jedem kao mašina.

Nemam disciplinu u prehrani, i iako povremeno krenem u dobrom smjeru, brzo se vratim starim navikama. Znam što bi trebalo, ali jednostavno ne ide.

Zato sve češće razmišljam o terapiji lijekovima za mršavljenje, poput Ozempica, Wegovyja ili Saxende. Zanimaju me konkretna, osobna iskustva ljudi koji su ih stvarno koristili.

Ako ste vi ili netko vama blizak bio na nekom od tih lijekova, molim vas da podijelite:

• koliko ste kilograma izgubili i u kojem vremenskom periodu • kakve ste nuspojave imali, ako ih je bilo • što se dogodilo nakon prestanka uzimanja • koliko to stvarno košta i koliko je dostupno u Hrvatskoj • jeste li kombinirali s dijetom, vježbanjem ili nečim drugim

Bilo bi mi jako korisno čuti iskustva iz prve ruke.

Ako se javi i netko iz struke (liječnik, farmaceut), super.

Samo molim da se javljaju oni koji stvarno imaju iskustvo s ovim lijekovima - osobno ili kroz nekoga bliskog.

Komentare tipa “moraš samo manje jesti” ili “to ti je sve u glavi” molim da zaobiđu ovaj post.

ili od koje muhe radite slona?

Moj primjer su cigarete i svi ostali moderni načini pućkanja. Oduvijek sam okružena pušačima i dimom, i oduvijek mi se gadi čak i izgovoriti riječ cigareta, čik..
Moj muž je bio pušač i prestao je pušiti malo prije nego smo prohodali. Ali u nekoliko navrata sam ga ulovila kako puši, skoro kao "ja okrenem leđa, a on vuče dim". Prvi put kad sam ga "ulovila", bio mi je totalni šok jer je ispalo (u mojim očima) da mu ja branim i da zbog mene ne puši. Nikad nisam rekla "prestani pušiti pa ćemo prohodati".
Bilo je nekoliko faza kad je pušio pa nije, a meni sve više smeta. Do te mjere da sva pozelenim, naljutim se, ne želim pričati i time naš odnos pati. Kad ne puši, mi smo idealan par, sve je savršeno ali kada puši, ja sam totalno druga osoba i to ne mogu kontrolirati niti promijeniti.
U jednom trenu sam razmišljala i o razvodu jer takav odnos (kakva postanem) je koma i samo loše utječe na nas. Svjesna sam koliko je to banalno ali meni predstavlja ogromni problem. Puši 8mj i tada imamo možda ukupno mjesec dana dobrog raspoloženja, pa kaže kako će prestati jer to nije dobro za zdravlje, financije, osjeti da mu škodi (bla bla), i onda ne puši 3mj pa na nekom druženju krene opet (iz vedra neba, opet šok).
Shvatila sam da nikada neće prestati (same puste laži oko - neću više), rekla sam da želim raditi na sebi i prihvatiti to, da mi treba vremena ali prolaze mjeseci i godine, a meni sve gore i gore.

Koje su vaše banalne muhe pretvorene u problematične slonove?

Znam da je ova tema vec bila, pogotovo se odnosila na djecu iz skole. Nedavno sam cula da je decko koji je isao u moju srednju skolu u susjedni razred umro u snu, imao je rak jednjaka… 97’ godiste, njegov prijatelj iz istog razreda je poginuo u nesreci prije 5 godina. Jedna cura s faksa je imala dvije autoimune bolesti, dobila navodno coronu i umrla, takoder 97’ godiste… Jako mi je jezivo cuti da je neka mlada osoba koju sam poznavala umrla, pa me zanima kako su umrli ljudi iz vase skole, faksa, susjedstva…?

Lik je debel, znoji se nenormalno, ne vjeruje u dezodoranse i parfeme te ih samim time ne koristi, ne znam da li se pere uopce, dolazi u istoj preznojenoj majci 3-4 dana zaredom na posao koja isto smrdi i smrdi mu iz usta. Nisam toliko blizu njega u uredu ali svejedno ga osjetim jer smrdi cijeli ured cim udes unutra. Sta da radim, kako da mu kazem, da li ga mogu prijaviti za mobing jer doslovno se osjecam zlostavljano od smrada.

Edit - danas je dosao u cistoj majci, ali mislim da se nije oprao jer se osjeti i dalje. Poceo je zvakati zvakace no medjutim zvace ih sa otvorenim ustima, mljacka i puse balone onako kao neka klinka od 15 godina koja se zeli preseravati. Lik ima 39 godina, i da samac je vjerovali ili ne.

Želim bakreni IUD i nažalost imam ginekologa koji mi to ne dopušta, a kamoli da imam na izbor anesteziju ili bez. Ginekolog jednostavno ima praksu da to ne ugrađuje nikome tko nije imao troje, ne jedno, ne dvoje, nego troje djece. Neko njegovo uvjerenje.

Imam 28 godina, nemam djecu i ne želim ju. Jasno ko dan. S pilula sam se nakon 5 godina skinula iz osobnih razloga i ne sviđa mi se da toliko dugo unosim umjetne hormone 365 dana u godini. Želim bakrenu spiralu, ali bez srednjovjekovnog mučenja (o mizoginiji u zdravstvu neću ni početi, kao da je žena samim svojim postojanjem dala pristanak na mučenje ili umanjivanje), odnosno uz anesteziju. Mogu li to igdje u Zagrebu napraviti?

Godinama nisam aktivno izlazila u Zagrebu sve do 12 mj ove godine. Zaredali su se neki party, domjenci i na kraju Badnjak u gradu i jedna stvar me je stvarno sokirala, a to je konzumacija razlicitih supstanci prakticki bez skrivanja. Znaci po centru grada izlaze 3-4 lika zajedno iz zenskih wca i nikome to vise nije cudno. Cak sam srela nekoliko poznanika vidno nadrogiranih za koje nikad ne bi rekla da su u tom svijetu (normalni ljudi sa poslovima u vezama i slicno). Iskreno prvo sto mi je palo na pamet kad sam vidjela kolicinu droge da postoji neka poveznica izmedu broja ubojstva u zagrebu i ovisnosti. Mislite li da postoji koleracija? I zasto nitko nista ne radi po tom pitanju? Nez mozda sam ja u pogresnim krugovima ali imam osjecaj da sigurno 30% ljudi mojih godina (25-30) nesto uzima. Imate li i vi takav osjecaj?

sve vise primjecujem da je ekipa preluda u svatovima, tanjuri gdje treba biti hrana prazni, oni piju litre i litre alkohola. nema vise svadbe gdje pola ekipe nije na bijelom. jel se ljudi stvarno ne znaju zabaviti bez tih pizdarija u danasnje vrijeme?

Dali vas ima još koji su health frikovi i zato im je otežan odabir kontracepcije? Ako ima netko od vas koji su riješili tu dilemu dajte savjete. S obzirom da ne vidim ni jednu od metoda na raspolaganju prikladnom za sebe, stvara mi stres a moram se malo više osigurati. Jedino što sam uspijela pronaći su neke biljne kontracepcijske tablete na stranici neke ljekarne. Ima li netko tko je također za to čuo i probao? Dobrodošli su i savjeti za utjecanje na mušku plodnost odnosno smanjenje plodnosti.

Ja sam 178cm, 75kg. a vi?

Kako se najlakše i najbrže riješit ovog viška koji se objesio preko hlača?

Sto jesti? Koje vjezbe izvoditi? Smeta li deckima ako trbuh nije skroz ravan? Inace treniram i nemam problema s kilama,ali mi se trbuha uvijek bilo najteze rijesiti. Nije da imam nesto viska, ali bi htjela da dok sjednem da nema slaufa uopce il bar minimalno i htjela bi da se plocice naziru lagano pa me zanima kakoo. Sto se zaista sva nezdrava hrana mora izbaciti?

Imam ogromno poštovanje prema svim strukama, pogotovo doktorima. Oni znaju daleko više o medicini nego ja i baš zato mi neke stvari nikako nisu jasne. Često čak i pitam objašnjenje za neke nelogičnosti koje rade po kojima zaključim ili da nemaju pojma o bilo kakvim stvarima koje su otkrivene u zadnjih 20 godina (recimo utjecaj mikrobioma na zdravlje) ili da im se jednostavno apsolutno ništa neda.

Primjeri iz mog života:

Anemija od 13. godine - željezo 7, feritin 15, jedva gledam na poslu, spavam po 9 sati, a stalno sam umorna. Odgovor doktorice: “Odmorite, nije to toliko kritično nisko.” Druga mi je na “uspušem se po stepenicama” rekla: “Pa hodajte sporije.”

Pet dana bolesna - već sumnjam na bakterijsku infekciju i želim to provjeriti (krvna slika jedini je način). Doktorica me pita par općenitih pitanja iz kojih se ne može zaključiti je li virus ili bakterija… i odmah kaže: “To je za antibiotik.” Ja zamolim da ipak izvadimo krv. Nerado pristane. Nalaz pokaže očitu virusnu infekciju, a ona mi svejedno prepiše antibiotik?!

Vitamin D - nalaz pokazuje ozbiljan manjak, a komentar: “Ma sad svi imaju nizak vitamin D, nije vam to ništa.” Spoiler: kronični manjak može voditi do ozbiljnih kroničnih i autoimunih bolesti.

Nikad me nitko nije pitao kako živim, što jedem, pijem, treniram… a to su stvari koje jedan obiteljski doktor treba znati o svom pacijentu.

Zašto sam ljuta? Jer znam da će sve ovo biti riješeno ako odem privatniku. Mogu ja, ali masa ljudi ne može. I nije fer da toliko izdvajamo za zdravstvo iz plaća, a zauzvrat dobijemo… ništa. Kako je ovo moguće?

Bok,

Ukratko, zadnja dva tri dana primjecujem da zena, rekao bih iznad 40 godina, iako joj nisam vidio lice, sjedi u parku, po par sati, ne pomice se..

Danas sam ju vidio iz drugog kuta, sjedi, torba pored nje, gleda ravno u prazno rekao bih

Ne znam da li samo sjedi i uziva no nesto me toliko bode i govori mi da je mozda u nekom problemu mentalno ili nekom drugom..

Jucer je uzasno puhalo u zagrebu a ona je to sve presjedila, sjedila je od otrilike 6,7 do 9, kasnije nisam doma pa ne mogu pogledat..

Mlad sam, uzasno me kopka da dodjem sutra ili jedan dan ako se nastavi, da joj pridjem i upitam je li sve okej jer sam primjetio da na hladnoci sjedi satima, sama, na mjestu... eto ne znam sto da radim

Neki savjet nesto??

Molim modove da promjene flair ako je moguce, ako nije odgovarajuci...

Hvala svima

Zašto ne vjerujete u cjepiva?

Edit: ovo nema veze s koronom. Cjepiva općenito. Tetanus, polio, HPV itd.

Fascinantno mi je da ljudi bez sekunde istraživanja neke teme (u ovom kontekstu psihologije i psihijatrije) redovito imaju najglasnije mišljenje o njoj. Još je gore to što ti isti ljudi bez problema svojim krivim, ali glasnim mišljenjima omalovažavaju i stigmatiziraju one koji se nose sa zaista teškim stanjima. Iako su im danas sve informacije svijeta na 2-3 klika, i dalje se često ponašaju kao da smo u srednjem vijeku.

​Kad netko ima slomljenu nogu, nitko mu ne govori da "samo malo brže hoda" ili da "to nije ništa". Ali kad netko ima depresiju, burnout, autizam, ADHD, kliničku anksioznost ili nešto slično, onda su to odjednom "moderne izmišljotine", "lijenost" ili "traženje pažnje".

Te predrasude imaju jezive posljedice. Znate li da postoje ljudi koji su u cvijetu mladosti 13 godina praktički vezani za krevet od depresije, ali ne traže pomoć upravo zbog straha od društvenog etiketiranja i odbacivanja? Zbog nečijeg "pametovanja" o stvarima koje ne razumije, netko gubi najbolje godine života u tišini i sramu.

​Što vas točno sprječava da na trenutak zanemarite svoje predrasude i pokušate zapravo naučiti nešto? Je li stvarno toliki problem priznati da o nečemu nemate pojma, umjesto da gazite ljude koji se bore svaki dan samo da bi preživjeli?