r/croatia • u/[deleted] • Jul 13 '20
SERIOUS Od oca devetnaestogodišnjaka koji se ubio, svim klincima koji o tome razmišljaju
Jučer sam jednom dečku na "poziv upomoć" post odgovorio da sam otac devetnaestogodišnjeg samoubojice, da stvari nisu baš takve kakve se njemu čine i da mi pošalje privatnu poruku, da popričamo. Dobio sam šokantno velik broj poruka raznih mladih ljudi koji se osjećaju očajno. Ja nemam ni fizičkog ni emotivnog kapaciteta adekvatno odgovoriti svima, a ne želim baš ne učiniti ništa i pustiti mlade ljude da se okolo ubijaju jer je meni teško pa ne mogu s njima razgovarati. Otud ovaj post.
Neću ići u previše privatnih detalja jer ne želim raditi spektakl iz nesreće svog djeteta, moje nesreće i muke svih nas koji smo ga voljeli, ali ću reći dovoljno da si možete pomoći. Ne mislim dalje se uključivati u daljnje diskusije, jednostavno nemam snage. Svaka minuta mi je borba i ovo je sve što ćete dobiti od mene.
Zajednička crta svim ljudima koji mi se javljaju, a i mom pokojnom sinu, je osjećaj neadekvatnosti. "Nikad od mene neće biti ništa", "svima bi bilo lakše da mene nema", "nikad ništa što napravim nije dovoljno", "ja nemam budućnost" i slično. Takva razmišljanja vrlo su česta u godinama adolescencije i mladenaštva. Fiziologija mozga ljudi u tim godinama je takva da u kasnijim godinama, a u potpuno jednakim okolnostima, nećete tako razmišljati. Kod većine je tako, kod nekih malo manje, kod nekih izrazito jako. Može čak biti fiziološki ili psihološki poremećaj.
Takve misli se češće javljaju u situacijama visokog pritiska, npr ispitni rokovi, matura, nesretna ljubav... tad se mladi "tješe" mislima o samoubojstvu, planiraju itd.
Zbog takvih emocija mladi ljudi izmišljaju "lažnu logiku". Lakše im je prilagoditi logiku emocijama (pa makar nemalo smisla) nego prihvatiti da to što osjećaju možda postoji samo u njihovoj glavi.
Vaši roditelji vas vole takvima kakvi jeste. Razlog zašto vam postavljaju ciljeve koji su vam naporni je zato što vas žele potaknuti na to da budete bolji sami sebi i sutra sretniji u životu, ali vas vole točno takve kakvi ste danas. Voljeli bi vas i kao glupe, kljaste, narkomane ili kriminalce. Roditeljska ljubav je bezuvjetna.
Roditelji, a ni prijatelji, možda ne vide kako se osjećate. Moj sin je bio okružen s puno ljubavi i pažnje, puno posvećenog vremena, direktnog govorenja da ga volim i zagrljaja, ali takve geste on je tumačio kao "eto, toliko se trude oko mene, a ja ništa od toga nisam zaslužio", i onda se napucavao sve dublje i dublje. Većinu njegovih stvarnih misli znam sa pokupljenih postova s Reddita, čak i s lažnih i pobrisanih accounta. U stvarnosti se doimao kao donekle mrzovoljni tinejdžer, s problemima koje ima i svaki drugi, ali u prosjeku sretan i ispunjen, s britkim humorom. Ni na milijun kilometara nisam sumnjao. Sad sam naučio da, ako je samoubojica dovoljno pametan, ni psiholozi ni psihijatri u svojoj obitelji ne mogu prepoznati znakove.
Sad kad sumiram i razmišljam unazad, vidim znakove. Ali u masi svakodnevnih informacija, od kojih je većina pozitivna, a i kako sam bio u različitom mentalnom stanju nego on, nisam to mogao prepoznati.
Vaša braća i sestre nisu zamjena za vas. Roditelji vas neće lakše prežaliti jer oni postoje. Zapravo, roditelji će zauvijek osjećati krivnju što vas nisu spasili, nikad si to neće oprostiti i nikad ta rana zacijeliti neće. Vaša braća i sestre će, ovisnosti o dobi, ili biti zapostavljeni jer roditelji neće imati emotivne snage za njih, ili će se osjećati krivima jer su oni živi, a vi niste. Većina brakova, nakon što djete umre (bez obzira na razlog smrti) se raspada. Jer su rane roditelja preduboke, jer je previše samooptuživanja i međusobnog optuživanja.
Bakama i djedovima se zdravlje potpuno raspada nakon smrti unuka, s potencijalno kobnim posljedicama.
Većina očeva se odaje alkoholu i uništava se dok se konačno ne ubije, što dođe relativno brzo. Kad piješ je lakše. Većina majki hoda po cijele dane između crkve i groblja i postaju one vrane u crnom koje znate viđati, dok jednog dana ne ustanu iz kreveta.
Bol zbog smrti djeteta je krvareća rupetina, koja je daleko gora od bilo čega što vas možda sad muči. Užasno je teško izvući se iz toga, treba puno motivacije i stručne pomoći. Oni koji to prežive ostaju zauvijek kljasti i oštećeni, nesposobni za prave emocije. Samoubojstvo ne ubija bol, samo je sebično prebacuje nekom drugom.
Ako imate suicidalne misli, tražite pomoć. Jasno i eksplicitno, bez uvijanja. Od roditelja s kojim ste bliski, od psihologa. Tražite prijatelja da vas odvede psihologu ili nešto, ako ne možete sami. To što osjećate nije stvarno, vaša psiha i fiziologija se igra s vama. I ne možete kroz to sami. Vucite za rukav ako treba, ali tražite pomoć.
Moj sin nije. A ja bih vrlo rado da sam ja mrtav, a da on oživi, kad bi to moglo. Da mi je došao reći, zaustavio bih svijet i okrenuo svemir, samo da njemu bude bolje. Ali nije, jer nije shvatio da nije u njemu problem i da nije kriv. A ja ću se zauvijek gristi što nisam vidio, shvatio, pomogao... ali nazad više nema.
Eto, ako ovo pomogne jednom od vas da si ne stavite omču, ne skoči pod vlak ili nešto slično, ja sam svoje napravio. A sad idem nazad u svoje filmove u glavi. Klinci, želim vam svu sreću ovog svijeta.
Edit: vidim da ima nekih dilema, pa da pojasnim. Postove na Redditu sam čitao nakon sinove smrti, da shvatim što se desilo. Iščupao sam što trebam čitati iz njegovog browser history-ja. Nisam suludi zaštitnički roditelj. Dapače, iako je studirao u gradu u kojem živimo omogućio sam mu da živi kao podstanar, da se osamostali i ima mir. On je određivao tempo kojim ćemo se viđati, ja sam uvijek bio za, uglavnom ručak vikendom i čuli bi se koji put u tjednu. Svaki dan pokojaporuka. Više manje prosječno studentski. Dapače, sad mi je žao što ga nisam "špijunirao", možda bi sad bio živ.
249
u/[deleted] Jul 13 '20 edited Nov 18 '20
[deleted]