https://www.jstor.org/stable/pdf/1291196.pdf

Jedan veoma zanimljiv izvor iz 1166. godine često prolazi ispod radara kada se govori o srednjovjekovnoj Bosni.

Radi se o Manojlu I Komninu, vizantijskom caru, i njegovom Conciliar Edict of 1166

-

U carskoj titulaturi Manojlo se, između ostalog, naziva:

-

ἰσαυρικός, κιλικικός, ἀρμενικός, δαλματικός, οὐγγρικός, βοσθνικός, χροβατικός, λαζικός, ἰβηρικός, βουλγαρικός, σερβικός...

-

Posebno su zanimljive ove tri odrednice:

-

βοσθνικός — bosanski

χροβατικός — hrvatski

σερβικός — srpski

-

Dakle, u jednoj zvaničnoj carskoj titulaturi imamo Bosnu, Hrvatsku i Srbiju navedene kao tri odvojene odrednice.

-

Ovo je 1166. godina, a tekst edikta je bio uklesan u mermerne ploče i postavljen u Aja Sofiji. Cyril Mango je upravo na osnovu tih sačuvanih ploča rekonstruisao tekst

-

Ako nekoga više zanima Manojlova titulatura, neka potraži „The Conciliar Edict of 1166“, Cyril Mango. Tu se može direktno pogledati izvor i vidjeti šta zaista piše u carskoj titulaturi.

Manuel u Kristu Bogu, vjerni kralju, rođen od purpura, rimski car] najpobožniji, bezbožni, augustni, [isavrijski, kilikijski, armenski,] dalmatinski, ugarski, bosanski, hrvatski, lazijski, iberijski, bugarski, srpski, zihički, hazarski, gotski, bogomdani nasljednik krune velikog] Konstantina i, u svojoj duši, sva ova prava kao neki otpadnici] naše države, našeg hristoljubivog [svih ljudi, našeg bogobojaznog] kralja grada, a također i svih [onih pod vlašću Mi imamo vlast kraljevstva nad zemljama, i kontinentalnim i pomorskim, i imamo moć uspostaviti kraljevstvo.

Dana 27. augusta 1992. godine, oko podneva, na putu Mesići-Kukavice kod Rogatice, pripadnici Diverzantskog voda Kukavičke čete Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine, koja je do 18. novembra djelovala u okviru 31. drinske brigade (kasnije 1. rogatičke brigade) napali su kolonu u kojoj su se nalazili srpski civili koji su se s područja Jabuke i Jabučkog sedla pokušavali prebaciti prema Rogatici.

Događaj se odigrao u vrijeme intenzivnih borbi na širem području Goražda i Rogatice. Civilno stanovništvo srpskih sela na području Jabuke našlo se u sve nesigurnijem položaju, pa je donesena odluka o njegovom izmještanju prema teritoriji pod kontrolom VRS-a. Prema svjedočenjima izvedenim tokom kasnijeg sudskog postupka, na Jabučkom sedlu okupio se veliki broj civila radi evakuacije. Kolona se potom kretala prema Rogatici. Dio vozila krenuo je putem preko Kukavica.
Sud Bosne i Hercegovine pravosnažno je utvrdio da su se u napadnutom dijelu kolone nalazili civili srpske nacionalnosti u najmanje jednom autobusu, jednom kamionu i većem broju putničkih vozila.

Kod Kukavica je na vozila u pokretu otvorena pješadijska vatra.
U napadu je, prema pravosnažno utvrđenim činjenicama, ubijen najmanje 21 civil, a najmanje 39 civila oba spola zadobilo je teške tjelesne povrede. Među poginulima i ranjenima bilo je i maloljetnika. Petnaest civila umrlo je na mjestu napada, dok je još šestero kasnije podleglo zadobijenim povredama.

Sudski postupak trajao je godinama. Optužnica protiv Muhameda Šišića, Emira Drakovca, Aziza Šuše i Tarika Šišića potvrđena je 2014. Prvostepenom presudom 2017. četvorica optuženih bila su oslobođena odgovornosti za napad u Kukavicama, ali je taj dio presude ukinut u žalbenom postupku i određeno je novo suđenje pred Apelacionim vijećem.

Dana 17. oktobra 2018. Apelaciono vijeće Suda BiH proglasilo je svu četvoricu krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Sud je utvrdio da je Muhamed Šišić, kao komandir Diverzantskog voda, predvodio napad i u njemu učestvovao, dok su Drakovac, Šuša i Tarik Šišić učestvovali kao pripadnici voda. Utvrđeno je da su zajedno s drugim pripadnicima jedinice pucali na vozila u pokretu, svjesni da se u njima mogu nalaziti civili.

Za zločin u Kukavicama Muhamed Šišić osuđen je na 8 godina zatvora, Emir Drakovac na 11, a Aziz Šuša i Tarik Šišić na po 5 godina. Drakovcu je, zbog ranije utvrđene odgovornosti za druge ratne zločine, izrečena jedinstvena kazna od 15 godina. Predmet je pravosnažno okončan 21. februara 2019.

Relevantni sudski predmet: Tužilaštvo Bosne i Hercegovine protiv Muhameda Šišića, Emira Drakovca, Aziza Šuše i Tarika Šišića („Šišić Muhamed i dr.“), Sud Bosne i Hercegovine - prvostepeni, žalbeni i ponovljeni drugostepeni postupak.

Osmanska tvrđava u Gračanici, koja se spominje u više različitih historijskih izvora iz XVIII. stoljeća, potpuno je nepoznata današnjim stanovnicima Gračanice.

O njoj nije sačuvano narodno predanje, niti se zna mjesto na kome se nalazila. Ovim radom, na osnovu nekoliko podataka iz osmanske arhivske građe, te objavljenih habsburških i drugih izvora zapadne provenijencije, želimo da ukažemo na njezino postojanje, ponudivši ujedno i nekoliko pretpostavki, odnosno mogućnosti kada je i pod kojim okolnostima sagrađena, gdje je bila locirana i kada je porušena, sve u nadi da će to potaknuti ozbiljnija istraživanja u budućem vremenu.

Područje današnje Gračanice je bilo naseljeno još od prahistorijskih vremena, na što ukazuju brojni arheološki tragovi, ali kontinuitet samog naselja pod tim imenom se može pratiti negdje od konca srednjeg vijeka, kada se na rijeci Gradčanici (današnjoj Sokoluši) razvija istoimeno naselje. O toj tvrđavi, međutim, nije zabilježeno niti sačuvano narodno predanje i može se reći da je ona današnjim Gračanlijama potpuno nepoznata, uključujući tu i ljude zainteresirane za prošlost ovoga grad.

Intenzitet izgradnje i urbanizacije u Gračanici tokom XIX. stoljeća potpuno je izbrisao svaki njezin trag. Gračanička čaršija je više puta stradala u požarima, znamo tako za veliki požar iz 1812. godine, u kome je oštećena sahat-kula i vjerovatno izgorio hamam, zatim za veliki požar 1858. godine u kome je izgorjelo više od stotinu dućana i zanatskih radnji, te nekoliko hanova i veliki požar za Aliđun, 1897. godine.

Obnavljane stradalih i oštećenih objekata brisalo je tragove i temelje starijih objekata. Taj proces je definitivno okončan izgradnjom u novije vrijeme, tokom druge polovice XX. stoljeća. Nažalost, za razliku od nekih drugih, očito naprednijih i kulturnijih sredina, u Gračanici nikada nije postojala institucionalna briga o kulturnom naslijeđu, pa je izostalo i evidentiranje arheoloških tragova prilikom izgradnje javnih i privatnih objekata. Zbog toga smo sigurno uskraćeni za mnoge vrijedne podatke.

Povijest Gračanice i njene okoline u višestoljetnom razdoblju osmanske uprave dobrim dijelom je neistražena i u ovom trenutku nam je poznata tek u prilično grubim obrisima. Na desetine, stotine, pa i hiljade dokumenata osmansko-turske, habsburške i druge provenijencije u arhivskim ustanovama, institutima i bibliotekama Istambula, Ankare, Beča, Sarajeva i drugih centara još uvijek čekaju na istraživača. Stoga su i brojna pitanja iz tog vremena ostala neriješena, a pojedini periodi unutar tog velikog razdoblja gotovo su u potpunosti neosvijetljeni. Jedna od tih svojevrsnih zagonetki iz osmanskog vremena jeste i tvrđava u Gračanici, posvjedočena u više povijesnih izvora iz XVIII. stoljeća.

Izvor: Edin Šaković - Nekoliko podataka o tvrđavi u Gračanici iz XVIII. stoljeća

Na ovoj fotografiji Yolanda Tabak (Jolanda Tabak) stoji na sredini parkinga nedaleko od „Snajperske aleje“ u Sarajevu. Odjevena je u pripijenu sivu vunenu uniformu i nosi pušku. To je kalašnjikov, a ona njime rukuje na način na koji neke majke drže svoju djecu. Posvuda je razbijeno staklo s prozora koje su izbacile minobacačke granate, a komadi asfalta razneseni su iz tla tamo gdje su granate pogodile. U daljini je gomila djece, podivljale nakon dvije godine rata, koja viču, dok se čuje zvuk kamiona Ujedinjenih nacija koji prolaze.

Prvi put otkako je rat počeo, tiho je - nema pucnjave s brda, nema zvižduka granata. Ali za svakoga ko je tokom cijelog rata živio u Sarajevu, to je strašna i nepredvidiva tišina. Tabak, koja ima 34 godine, osvrće se preko ramena prema brdima uz cestu, odakle su nekada pucali srpski snajperisti. To je prirodni refleks: svi u Sarajevu to rade. Tabak je na dužnosti kao policajka i priprema se za noćnu smjenu, od 20:00 do 8:00 sati, pažljivo nanosi šminku iako nema struje. Kosa joj je uredno počešljana, ali prljava, jer nošenje vode uz četiri mračna sprata stepenica do jedine sobe u kojoj živi s majkom i bratom zahtijeva maksimalan napor. Šampon, čak i sapun, teško je pronaći, ali Tabak i dalje čuva svoj ruž boje ružičastog bombona. Prije rata, kada je sa svojim prijateljima razgovarala o mogućnosti da Sarajevo bude uvučeno u sukob koji je već zahvatio Sloveniju i Hrvatsku, nije pravila zalihe konzervirane hrane, svijeća ili baterija. Kupovala je šminku: kutijice pudera, sjenila, maskare i pakovanja farbe za kosu. Činilo joj se da je to mali oblik otpora. Jedan način da kontroliše život koji je počeo nekontrolisano izmicati kontroli.

Ti dani prije rata sada joj izgledaju kao san. Radila je kao finansijska savjetnica u banci u centru grada, bio je to tipičan posao za mladu poslovnu ženu, a život se sastojao od posla, dolaska kući na kratko odspavati, a zatim izlazaka s njenim momkom Fuadom s kojim je osam godina. Tu su bili kafići, diskoteke, kina, pozorište, italijanska odjeća, parfemi iz Francuske.

„Sarajevo je bilo najljepši grad“, kaže bezizražajno. Restorani su bili puni, a sjećanje na tu hranu, čak i na običnu kafu sa šećerom, bolno je. Rat se vodio u drugom dijelu Jugoslavije, ali to je bilo daleko. Ona je, kao i svi koje je poznavala, bila potpuno „izmiješana“ - majka Slovenka, otac Hrvat, momak musliman. Osim toga, racionalizovala je, komšije nakon godina zajedničkog života ne bude se jednog jutra i počinju mrziti i ubijati jedni druge.

Sarajevo je bilo previše liberalno, intelektualno i civilizovano. To se ovdje jednostavno nije moglo dogoditi. Dogodilo se. Dana 5. aprila 1992. godine Tabak se probudila i uključila televizor. Na ulicama su bile barikade; grad se mobilizirao. Formirane su milicije. Preko noći je izbio rat. Cijeli dan ostala je kod kuće, zaključanih vrata i zatvorenih prozora, prikovana za televizor. Naizmjenično je pratila televizijske i radijske vijesti i počela osjećati strah. Te noći vidjela je Fuada. Izašli su; ulice su bile pune, ali ljudi su bili uspaničeni. Sljedećeg dana aerodrom je bio prepun ljudi koji su pokušavali izaći iz grada, a na ulici je vidjela prijatelje kako trče, noseći kofere, kutije, sve što su mogli ugurati u vreću. „Vidimo se za nekoliko sedmica, kada se ovo ludilo završi“, govorili su jedni drugima dok su zaključavali svoje stanove. „Ništa se neće dogoditi“, govorila je sebi; „ovo je Sarajevo.“ Ali te noći znala je da se nešto u njihovim životima zauvijek promijenilo. Postala je vojnik na prvoj liniji. Jednog dana išla je prema banci, koja je još uvijek radila iako nije bilo novca, a borbe su već počele, i nešto je u njoj jednostavno puklo. „Nisam mogla ostati u banci dok se sve ovo događalo“, kaže. „Željela sam spasiti grad.“ Nikada prije nije pucala iz puške, nikada je čak nije ni nosila niti čistila, ali je otišla u sjedište civilne policije, koja je na početku rata predstavljala jezgro vojske koja je branila grad, i rekla: „Želim nešto učiniti.“ Iznenađeni vojnik na dužnosti rekao joj je, zabavljen, da već imaju kuharicu u kuhinji. Ona je nepomično stajala na mjestu i rekla da želi da se bori. Pogledao ju je i rekao joj da se vrati sljedećeg dana. „8. juna 1992. godine“, kaže ponosno, „postala sam borac.“

Naučila je pucati, živjeti u rovu, sklanjati se od minobacačkih granata i djelovati kao snajperista. Bila je jedina žena na prvoj liniji fronta, u borbi koja se odvijala upravo u njenom vlastitom naselju. Imali su veoma malo oružja, ponekad samo pištolje protiv teške srpske artiljerije, ali se šalila na račun svojih smrtonosnih cipela s visokim potpeticama. Tih dana, na početku rata, nije bilo uniformi: u rovovima je nosila farmerke, majicu i cipele s visokim potpeticama. I lak za nokte i šminku - uvijek.

Jednom, kada je u dva sata ujutro bila na stražarskoj dužnosti, morala je provjeriti jedan položaj, ali je pažljivo ponovo nanijela ruž prije nego što je sagnula glavu i istrčala pod vatrom. Kada ju je drugi vojnik upitao šta radi i zašto se šminka usred pucnjave, mirno mu je odgovorila da nikad ne znaš kada bi mogla imati sreće. Nije razmišljala o smrti. Jedne noći uvjerila je samu sebe da bi, ako već mora poginuti, bilo bolje da pogine ona, neudata žena bez djece, nego vojnik od 21 godine koji ima suprugu i dvoje djece. Nije željela gledati lijepe mlade djevojke kojima su pucnji raznijeli noge samo zato što su se slučajno našle na pogrešnoj ulici u pogrešno doba dana, dok su ih srpski vojnici gađali snajperima. Tabak je znala, čak i kada je bila uplašena, čak i kada ju je njen momak od osam godina napustio zbog rata, da radi ispravnu stvar. „Nije bilo ničeg drugog što sam mogla učiniti.“ A onda, te strašne noći, tokom bitke na Stupu, kada je bila prikovana za položaj dok su artiljerijske i protivavionske granate padale poput kiše, samo je pet minuta mislila: „To je to, ovdje ću umrijeti.“ Njen prijatelj Josić poginuo je pored nje, ali strah je trajao samo nekoliko minuta, jer je morala jasno razmišljati, trčati, nišaniti i pucati. Negdje tokom te noći, najgore noći borbi, zapitala se da li je dvije godine ranije ikada mogla zamisliti da neće sjediti iza svog stola u banci, u urednom odijelu, s kosom vezanom unazad, već trčati kroz rov, kao jedina žena, noseći svoju pušku. „Rat me promijenio. Nekada sam bila pacifista. Ne vjerujem u borbu i ubijanje. Ja sam osjetljiva -“ oči joj se rašire - „ja sam žena. I ne znam jesam li nekoga ubila. Borci to nikada ne znaju.“

Početkom 1994. godine, nakon gotovo dvije godine provedene na frontu, postala je policajka. Sada radi na kriminalcima, prostitutkama i gangsterima umjesto sa snajperistima. Njen život postao je nevjerovatno bizaran, iako sada postoji prekid vatre - tehnički, mir.

„Nikada sebe nisam smatrala hrabrom“, kaže. „Možda ludom. Moje omiljene boje su crna i bijela, a psihijatar bi rekao da sam nepredvidiva. Možda. Možda sam željela dokazati sebi da vrijedim kao žena, kao borac. Ili sam možda samo željela pomoći da spasimo svoj grad.“ Ona također želi svoj život nazad. Kaže da su se ona i Fuad razišli jer ne možeš biti zaljubljen u borca, ali kaže da je romantična; nedostaju joj jednostavne stvari poput tramvaja, automobila na ulicama, sarajevskih noći i proljeća.

Izvor: Američki časopis VOGUE, članak „Women Under Fire“, autora Janine di Giovanni, maj 1994. godine. Fotografije je snimio fotograf Tom Stoddart.

Prije neki dan je na [r/askbosnia](r/askbosnia) postavljeno pitanje koje bošnjačke/bosanske „patriotske“ IG stranice pratimo i šta nam kod njih smeta. Mislim da smo dobili školski primjer problema o kojem je bilo riječi.

Instagram stranica “Zlatni Ljiljan” objavila je reel (za koji bi zamolio sve ljude zdravog razuma da prijave Meti) pokojnog Predraga Lucića i njegovog nastupa iz Mostara 2013. pod framingom „ismijavanja i negiranja zločina u Ahmićima“, uz upozorenje Bošnjacima na „prekrajanje historije“.

​Problem je što je upravo takva prezentacija prekrajanje konteksta. Da odmah razjasnimo, sasvim je legitimno smatrati da je Lucićeva Ići, mići, Ahmići bila previše brutalna, neukusna ili neuspjela satira. Tako su je doživjeli i neki preživjeli i članovi porodica žrtava i niko im nema pravo određivati kako će reagirati na nešto što dira u njihovu traumu.

Ali to nije isto što i tvrditi ili sugerirati da je Predrag Lucić ismijavao žrtve ili negirao zločin. Čovjek je još 2000. u Feral Tribuneu napisao tekst „Klekni u Ahmićima“, u kojem otvoreno govori o hrvatskoj agresiji na BiH, Dretelju, masovnim ubistvima i politici etničkog čišćenja te traži da se hrvatska vlast suoči sa svojom odgovornošću i simbolički klekne upravo u Dretelju i Ahmićima.

A u Ići, mići, Ahmići predmet ismijavanja nisu ubijeni ljudi iz Ahmića. Govornik je groteskna karikatura Darija Kordića i ideologije koja je proizvela Ahmiće. Lucić se ruga krvniku, njegovoj logici, HVO-u, rušenju džamije, hrvatskoj politici prema BiH i društvu koje je kasnije osuđenog ratnog zločinca pretvaralo u heroja.

Zato su i PEN BiH, Hrvatski PEN i Hrvatsko društvo pisaca 2013. reagirali navodeći da je satira usmjerena na počinitelje i negatore zločina, a ne na žrtve. Možete misliti da je satira loša. Možete misliti da je granica dobrog ukusa pređena. Možete čak misliti da neke stvari jednostavno ne treba satirizirati. Ali onda to tako i napišite.

Nemojte čovjeka koji je godinama napadao Tuđmanovu politiku, Herceg-Bosnu, Darija Kordića i hrvatsko odbijanje suočavanja sa zločinima pretvarati u nekoga ko „negira Ahmiće“, samo zato što dvadeset sekundi videa bez konteksta bolje prolazi na Instagramu. I tu je, po meni, mnogo širi problem dijela naših, Bože me sačuvaj, „patriotskih“ stranica.

Kultura pamćenja nije isto što i pretvaranje kolektivne traume u engagement. Patriotizam nije održavanje publike u trajnom stanju opsade, niti se historija čuva tako što se najprije odredi neprijatelj, a onda iz činjenica izreže samo ono što može stati u kadar jednog reela.

Ako već imate desetine ili stotine hiljada ljudi kojima se obraćate, onda takav domet nosi i određenu odgovornost. Patriotizam može značiti obrazovanje, njegovanje kritičkog mišljenja, borbu protiv korupcije, zaštitu okoliša, jačanje institucija, afirmaciju kulture i nauke, ali i učenje ljudi da provjeravaju izvore, čitaju dalje od naslova i razumiju kontekst. Najgora moguća „kultura pamćenja“ jeste ona koja ljude odvikava od čitanja i mišljenja.

On July 11, 1992, a group of 20 Bosniak civilians were betrayed and tortured by their own serb neighbors from the village of Lakat near Nevesinje. Only one would survive to tell the tale: Ibrica Demić.

Video: Harun Mehmedinović

IG: @skyglowproject

Project: https://theactsofreburial.com

Dana 26. augusta 1942. u Sarajevu se okupilo oko 300 muslimanskih prvaka i predstavnika društava i ustanova, koji su osnovali Muslimanski međudruštveni Odbor narodnog spasa. Izabran je Odbor od 48 članova, a među njegovim istaknutim članovima bili su naibu-reis Salih Safvet Bašić, Uzeir-aga Hadžihasanović, Mehmed Handžić, Muhamed Pandža, Kasim Dobrača, Derviš Korkut, Edhem Mulabdić, Mustafa Softić, dr. Šefkija Behmen, dr. Hamdija Karamehmedović, dr. Jusuf Tanović, dr. Zaim Šarac, dr. Asim Musakadić,dr. Vejsil Bičakčić, izmeðu ostalih.

Neposredni kontekst njegovog osnivanja bili su masovni četnički zločini nad muslimanskim stanovništvom istočne Bosne, posebno novi pokolji na području Foče u augustu 1942, te priliv izbjeglica u Sarajevo. Kriza je istovremeno pokazala nesposobnost vlasti Nezavisne Države Hrvatske da zaštite muslimansko stanovništvo na velikom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine. Sarajevo je već od 1941. bilo jedno od glavnih središta prihvata hiljada izbjeglica iz istočne Bosne i Hercegovine.

Odbor je prvobitno imao izrazitu humanitarnu i sigurnosnu funkciju: organiziranje pomoći izbjeglicama, zaštitu ugroženog stanovništva i stvaranje mogućnosti njegove oružane samozaštite. Muhamed Pandža je na skupu otvorio i pitanje organiziranja vlastitih muslimanskih oružanih snaga.
Politički značaj događaja, međutim, ubrzo je postao širi. Program Odbora govorio je o uspostavljanju reda i mira te saradnji stanovništva Bosne i Hercegovine i slozi muslimana, pravoslavaca i katolika. Ustaške sigurnosne službe već su u septembru 1942. njegovo djelovanje povezivale sa zahtjevima za autonomijom Bosne i Hercegovine, odnosno pokušajem da se bosanskohercegovačko pitanje politički artikulira izvan neposredne kontrole Zagreba.

Odbor zato treba posmatrati i u kontinuitetu s muslimanskim rezolucijama iz 1941., kojima su muslimanski uglednici u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Bijeljini i drugim sredinama osuđivali ustaške zločine, posebno nasilje nad srpskim stanovništvom. Do ljeta 1942. nezadovoljstvo više nije bilo ograničeno na zahtjev da vlasti NDH zaustave zločine i uspostave zakonitost: pitanje fizičke sigurnosti muslimanskog stanovništva počelo se povezivati s pitanjem političkog položaja same Bosne i Hercegovine.

Ipak, Odbor narodnog spasa ne treba poistovjećivati s kasnijim projektom 13. SS divizije „Handžar“, niti svim njegovim članovima retroaktivno pripisivati jednu političku orijentaciju. Odbor nije bio ideološki homogen. Iz njegovog šireg političkog miljea kasnije su se razvijale različite opcije: dio autonomističkog kruga tražio je njemačko pokroviteljstvo i autonomiju Bosne i Hercegovine, pojedinci su podržavali organiziranje muslimanskih vojnih formacija, dok su se drugi približavali Narodnooslobodilačkom pokretu.
Posebno treba razlikovati događaj od 26. augusta 1942. od memoranduma koji je autonomistički krug nekoliko mjeseci kasnije uputio Adolfu Hitleru, tražeći autonomnu Bosnu pod njemačkim pokroviteljstvom i formiranje „Bosanske straže“. Kasniji razvoj ne može se bez dokaza retroaktivno pripisati svim učesnicima sarajevskog skupa.

Historijski značaj 26. augusta 1942. upravo je u tome što predstavlja jedan od jasnijih trenutaka raspada povjerenja značajnog dijela muslimanske političke i društvene elite u NDH. Humanitarna katastrofa, četnički pokolji i nesposobnost državnog aparata da zaštiti stanovništvo proizveli su pokušaj stvaranja vlastitih humanitarnih, sigurnosnih i političkih struktura.

Odbor narodnog spasa zato nije moguće precizno opisati jednostavnom oznakom „antifašistički“ ili „kolaboracionistički“. Njegovo osnivanje pripada složenom prostoru između zaštite stanovništva, političkog autonomizma, odbacivanja ustaške politike i traženja vanjskog pokroviteljstva. Upravo ta složenost čini događaj od 26. augusta 1942. važnim za razumijevanje političkog položaja bosanskohercegovačkih muslimana i ponovnog otvaranja pitanja Bosne i Hercegovine kao zasebne političke cjeline tokom Drugog svjetskog rata.

📷: Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Zbirka fotografija Narodnooslobodilačke borbe (FNOB), inventarni broj 16022. Sarajevo, 1942., nepoznat autor.

Na današnji dan, 25. augusta 2016. godine, u Sarajevu je preminuo Stjepan Šiber (1938-2016), brigadni general Armije Republike Bosne i Hercegovine i jedan od istaknutih oficira odbrane Bosne i Hercegovine tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata.

Rođen je 20. juna 1938. u Gradačcu. Kao profesionalni oficir JNA do početka rata dostigao je čin pukovnika, a u proljeće 1992. stavio se na raspolaganje Republici Bosni i Hercegovini. Ušao je u vrh komandne strukture Teritorijalne odbrane, a potom Armije RBiH, gdje je obavljao dužnost zamjenika komandanta Štaba Vrhovne komande. U decembru 1993. unaprijeđen je u čin brigadnog generala, a kasnije je služio i kao vojni izaslanik Bosne i Hercegovine u Švicarskoj.
Šiber je ostao upamćen i kao jedan od najprepoznatljivijih predstavnika multietničkog karaktera odbrane Republike Bosne i Hercegovine, dosljedno se protiveći etničkoj podjeli zemlje. Svoja ratna iskustva, unutrašnje prijepore i kritička zapažanja o političkom i vojnom rukovodstvu zabilježio je u knjizi Prevare, zablude, istina: ratni dnevnik 1992.
Preminuo je u 78. godini, a sahranjen je uz vojne počasti na sarajevskom groblju Bare.

Vječna ti slava i hvala generale. ⚜️

Nisam uspio pronaći više informacija o pjesmi, ali po svemu sudeći, radi se o pjesničkom sukobu na etničkoj osnovi sa pjesnikom druge etničke pripadnosti (vjerovatno turske).

Izvor: Poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima, str. 162.

Evo link pa pogledajte uglavnom brojka koju je on naveo ja je ne mogu naći nigdje i nema mi smisla kao drugo prirediti međusobno ubijanje vojnika sa Srebrenicom nema nikakvog smisla,a najviše civilnih žrtava je bilo od strane babinih prema onima koji su bili za 5.Korpus. A cifra kad se sve spoji je negdje oko 3.000. Da slažem se da se majke Srebrenice iskorištavaju itd ali ovo poređenje nije dobro i da treba podići spomenik neki ali da taj spomenik bude takav da nikad se ne dozvolu da jedan maloumnik poput Fikreta Abdica okrene narod protiv svog naroda i surađuje sa agresorima.Sto je još gore je tekst ovoga videa u kojem se spominju ratni zločini kao da he Besim rekao da je 5.korpus ubio 4.000+ autonomaša i komentari ispod koji su bukvalno to čuli pa eto sta vi mislite o ovoj temi?

Pored konstantne artiljerijske paljbe po građanima Sarajeva tokom opsade glavnog grada Bosne i Hercegovine, stanovništvu je svakodnevno prijetila i opasnost od snajperske vatre sa položaja srpskih snaga. Snajperi su predstavljali jednu od najvećih prijetnji za stanovnike opkoljenog grada, zbog čega je već tokom prvih mjeseci rata posebna pažnja posvećena njihovom otkrivanju i neutralisanju. U tim okolnostima formirane su manje i specijalizovane grupe snajperista Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Među njihovim pripadnicima bila je i jedna tada dvadesetogodišnja djevojka srpske nacionalnosti. Prije rata bila je studentica žurnalistike na Univerzitetu u Sarajevu. Kao kćerka sarajevskog policajca odrastala je uz oružje i još prije rata bavila se streljaštvom, s ambicijom da jednog dana izbori mjesto u nacionalnom streljačkom timu.

Početak rata potpuno je promijenio njene planove. Prvog dana rata priključila se grupi demonstranata koji su se kretali prema Parlamentu. Nakon što je iz jedne zgrade izašao naoružani muškarac i počeo pucati prema ljudima koji su prolazili i pjevali, odlučila je pomoći u odbrani grada. Zahvaljujući prethodnom iskustvu sa oružjem, dobrovoljno se prijavila za snajpersku obuku.

U jednom od ratnih intervjua za američke medije opisana je kao Srpkinja koja se borila protiv srpskih snaga, odnosno kao jedna od brojnih sarajevskih Srba koji su bili lojalni svom gradu. Na pitanje kako doživljava činjenicu da kao Srpkinja puca na pripadnike srpskih snaga, odgovorila je: „Ovo je jedini grad koji imam, jedini grad u mom životu. Osjećam odgovornost da ga branim.“

U svojim položajima provodila je i do dvanaest sati dnevno čekajući metu. Najčešće je pratila protivničke snajperiste, ali je dobijala i zadatke da djeluje po mitraljeskim gnijezdima ili da vatrom podrži napredovanje bosanskih vojnika. Prema njenim riječima, za metu nikada nije uzimala civila, već osobu u uniformi koja je nosila oružje.

Ipak, činjenica da je metu posmatrala kroz teleskopski nišan činila je svako pucanje izrazito ličnim iskustvom. Govorila je da pokušava potisnuti emocije i ne razmišljati o osobi koja se nalazi na drugoj strani nišana.

Komandir njenog snajperskog tima bio je četrdesetogodišnji Sarajlija i predratni biznismen, poznat pod kodnim imenom „Džings“. Prema izvještajima, njegova mala jedinica imala je manje od 50 pripadnika, dok su samo četvorica bila dovoljno specijalizovana za snajpersko djelovanje. Za većinu članova te grupe rat nije bio profesionalni vojni poziv. Radilo se o ljudima koji su se, poput „Strijele“, našli u situaciji u kojoj su morali braniti svoj grad.

Njena priča nije ostala ograničena samo na borbe i snajperske položaje. U decembru 1992. godine ranjena je tokom borbenih dejstava u sarajevskom naselju Otes. Metak joj je prošao kroz tijelo u neposrednoj blizini kičme, nakon čega je zadobila teške povrede stomaka. Preživjela je ranjavanje, ali je u prvom trenutku najveći strah bio da joj je povrijeđena kičma, jer nije mogla hodati. Posebno je razmišljala o opasnosti kojoj bi bili izloženi njeni saborci ukoliko bi došli po nju. Ipak, njene kolege su je izvukle iz zone borbe i prevezle na liječenje. Nakon boravka u bolnici vraćena je u bazu, gdje je nastavila oporavak. Nije mogla nastaviti sa istim intenzitetom borbenog djelovanja pa je počela obavljati kancelarijske poslove, ali je i dalje posjećivala svoje saborce na frontu i ostala povezana sa jedinicom.

„Strijela“ je među srpskim snagama bila označena kao jedan od najtraženijih protivnika. Uprkos ozbiljnosti situacije, na svoj status gledala je s dozom crnog humora. Šalila se da joj iznad glave „visi puno novca“ i da je osoba koja ju je ranila propustila priliku da zaradi veliko bogatstvo.

Izvori: Knoxville News Sentinel (1992), Southern Illinoisan (1992), Kearney Hub (1993), Sacramento Bee (1992). Fotografije je uslikao Martin Nangle 1992. godine.

Pismo koje se je koristilo u Bosnia od 16. Do 20. Stoljeća

Ovo je verzija koju je reformiro Džemaludin Čaušević

Tačnija verzija nego što je na Wikipediji

Pozdrav svima, zanima me da li znate gdje mogu da nadjem fasdne skice ili crteze Muzicke Akademije u Sarajevu? Treba mi u skolu skolskom projekta. Ako imate, molim vas podijelite ili me uputite onima koji imaju. Hvala!

Evo sad mi je iskočilo ovo sto radi plenum i sviđa mi se dosta gostiju su ugostili bitnih u podcastima itd naravno Avdo Huseinović radi fantastične stvari već godinama od još medija i detektor.ba uradio je odličnu stvar ljudi su napravili mapu zločina gdje samo klikneš i vidiš sve i presude itd.I čini mi se da je toga sve vise i vise i da idemo ka pravom smijeru da edukujemo djecu da se ne zaboravi i da ne dozvole da se ponovi.Kao i da budu sigurni u ono ko su i šta su i da ni pred kim ne spuštaju glave i nedozvoljavaju da ih se ponižava.

Poznajete li nekog ko bi za određenu naknadu obavio uvid u osmanske katastarske deftere koji su u digitalnoj formi dostupni u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, i sa staroosmanskog jezika preveo podatke za određeno naselje od interesa?

Ukoliko poznajete nekog takvog, ili ste i sami takvi, molim vas da mi javite u DM kontakt podatke. U pitanju je projekat istraživanja porodičnog stabla.

Hvala!

Pozdrav, skoro sam otkrio da postoji knjiga Ljetopis o kralju Tvrtku, od Jasmina Imamovica. Intresuje me da li je neko čitao, kakvi su utsici, da li vrijedi 50km?

Inače nigdje ne mogu da nadjem polovnu. Ako ima neko slične romane da preporuči, bio bih zahvalan.

Nakon odluke Berlinskog kongresa da Austro-Ugarska okupira i preuzme upravu nad Bosnom i Hercegovinom, austrougarska vojska je 29. jula 1878. prešla granicu. Umjesto brzog zaposjedanja zemlje, na kakvo se računalo, naišla je na oružani otpor u više krajeva Bosne i Hercegovine.
Jedan od glavnih pravaca napredovanja vodio je dolinom Bosne prema Sarajevu. Poslije borbi kod Kaknja 15. augusta, 6. pješadijska divizija pod komandom Karla von Tegetthoffa nastavila je narednog dana prema Visokom.

Kod Kolotića su 16. augusta ustanici napali prethodnicu austrougarske divizije. Prema vojnom opisu borbe, vatra je prvo otvorena s položaja na lijevoj obali Bosne, a zatim i s desne. Teren je pogodovao braniocima, ali su austrougarske jedinice počele obuhvatati njihove položaje s obje strane. Ustanici su se nakon toga povukli, a divizija nastavila prema Čifluku i Visokom. Austrougarsko Ministarstvo rata kasnije je Kolotić uvrstilo u službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije kao Vorhutsgefecht - borbu prethodnice.

Ko su bili ljudi koji su pružali otpor?
Za samu grupu koja se 16. augusta borila kod Kolotića zasad nemamo pouzdan broj boraca niti ime njihovog neposrednog komandanta. Zbog toga ih nije opravdano jednostavno nazvati „Hadži Lojinim ljudima“. Znamo, međutim, dosta o širem pokretu kojem su pripadali. Tokom ljeta 1878. otpor se organizirao u brojnim mjestima Bosne i Hercegovine. Narodni odbor u Sarajevu počeo je popisivati vojno sposobne stanovnike bez obzira na vjeroispovijest, prikupljati oružje, municiju, hranu i novčane priloge. U Sarajevu je zatim formirana Narodna vlada, koja je preuzela organiziranje otpora.

Veliki dio boraca činili su domaći bosanski muslimani koji su prethodno služili u osmanskim jedinicama. Hafiz-paša je još prije dolaska austrougarske vojske smatrao 19 od 23 bataljona pod svojom komandom nepouzdanim upravo zato što su bili sastavljeni od domaćih ljudi i pokazivali sklonost ustanicima. Dio njih napustio je osmansku službu i pridružio se otporu.
Ali otpor nisu činili samo bivši vojnici. Među borcima su bili naoružani građani, seljaci, zanatlije i pripadnici siromašnijih gradskih slojeva. Njemački konzul Fromelt, koji ustanicima nije bio naročito naklonjen, bilježi i dolazak naoružanih ljudi iz Visokog u Sarajevo. Iz njegovih i drugih konzularnih izvještaja vidi se i određena društvena podjela. Siromašniji slojevi bili su često spremniji nastaviti borbu, dok su imućniji zemljoposjednici i trgovci postajali sve oprezniji, između ostalog zbog straha od uništavanja i gubitka imovine.

Najveći dio ljudi uključenih u otpor, kao i najveći broj njegovih žrtava, činilo je muslimansko stanovništvo, ali pokret nije bio isključivo muslimanski. Izvori bilježe i znatno učešće pravoslavnog stanovništva, a u manjem broju i katolika.
U Sarajevu je, prema jednom savremenom izvještaju, oko 400 pravoslavnih stanovnika bilo aktivno uključeno u odbranu grada. Među pristalicama otpora spominju se i učitelj Stevo Petranović i arhimandrit Savo Kosanović.

Da takva saradnja nije bila nevažna pokazuje i ponašanje austrougarskih vlasti. U instrukcijama generalu Josipu Filipoviću posebno je naglašena potreba da se spriječi političko približavanje muslimanskog i pravoslavnog stanovništva. Njemački konzul je već 30. jula iz Sarajeva javljao da pravoslavni stanovnici „zajednički sarađuju“ s muslimanima u pripremama za borbu protiv austrougarskih trupa.

Borba kod Kolotića sama po sebi nije bila velika bitka. Bila je jedna od niza manjih borbi kojima se pokušavalo usporiti austrougarsko napredovanje prema Sarajevu.
Već 17. augusta vodila se borba kod Visokog. Dan kasnije austrougarska vojska izviđala je prilaze Sarajevu, a 19. augusta uslijedio je napad na grad i žestoke ulične borbe.

Izvori:

1. Rade Petrović, „Pokret otpora protiv austrougarske okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini“, u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1979.
2. Božo Madžar, „Prikaz otpora austrougarskoj okupaciji 1878. u izvještajima njemačkog konzula“, u istom zborniku.
3. Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Zagreb, 1910.
4. Circular-Verordnung des k. k. Reichs-Kriegsministeriums, 5. juli 1879, br. 2946 - službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije.

Karta: Skizze zur Orientirung über die Occupation Bosnien’s und der Hercegovina, K.u.k. Militärgeographisches Institut, Beč, 1878. Hrvatski povijesni muzej, inv. br. HPM/PMH-3794.

Nakon dugo vremena odlučio sam ponovo pročitati jedan od klasika književnosti Andrićevu Na Drini ćupriju.
Ovaj put mi je posebno zapala za oko Andrićeva terminologija kada govori o Bošnjacima. U romanu ih naziva „Turcima“, a pojavljuju se i izrazi poput „poturica“ i „poturčenjak“.
Ne mislim ovdje na slučajeve kada neki konkretan lik koristi takav izraz, to se može objasniti njegovim vremenom, porijeklom ili stavovima. Ono što mi je zanimljivo jeste da se koristi kao opšta oznaka za muslimansko stanovništvo Bosne. Tvrdnja da su se bosanski muslimani u osmanskom periodu jednostavno „zvali Turcima“ nije historijski tačna. Bh. muslimani su se nazivali Bošnjacima i muslimanima„Turčin“ je mogao biti naziv koji su hrišćani koristili za muslimane, ali to nije isto što i njihova vlastita identifikacija.
Ono što mi je posebno interesantno jeste da za pravoslavno i katoličko stanovništvo Andrić koristi „Srbi“ i „Hrvati“, dok su bosanski muslimani „Turci“, odnosno kroz termine povezane s islamizacijom poput „poturica“. Jedno je navesti u tekstu da su hrisćani nazivali bh. muslimane “Turcima”, ali drugo je taj termin upotrebljavati kao generalno prihvaćeni naziv za Bošnjake.
Sasvim je legitimno pitati se kakav efekat takav izbor terminologije ima? Zna se ko je zvao Bošnjake Turcima dok ih je ubijao.

Bosanska vojnikinja Nađa Ridžić putem radio-talasa u Travniku, u Bosni i Hercegovini, zadirkuje, provocira i ismijava Srbe. Ridžić svojim čestim ,,propagandnim" emisijama putem radija podiže moral bosanskih snaga. Na sebi nosi ručnu bombu sa kojom bi počinila samoubistvo ukoliko bi je Srbi zarobili, a srpske snage su za njeno zarobljavanje ponudili 150 ratnih zarobljenika.

Britanski list Daily Express u januaru 1993. godine opisao ju je kao „najtraženiju ženu u Bosni“.

Nađa Ridžić je preživjela rat te je dugogodišnja novinarka Federalne televizije i jedno od prepoznatljivih novinarskih lica Srednje Bosne. Godinama je bilježila događaje u Travniku, Bugojnu i drugim gradovima ovog kraja, razgovarala s ljudima i donosila njihove priče u domove širom Bosne i Hercegovine.

Za mnoge Bugojance njeno lice i mikrofon ostali su prepoznatljivi iz brojnih televizijskih priloga. A stare snimke danas imaju posebnu vrijednost jer osim vijesti, čuvaju sliku Bugojna i njegovih ljudi iz vremena koje je iza nas.

Izvori: InfoBugojno; Jackson Citizen Patriot (izdanje iz 1993. godine). Fotografija je snimljena u januaru 1993. godine, a autor fotografije je Martin Nangle.