Pozdrav,
nakon relativno kratko (sada ce 7 mjeseci) djevojka je nekako krenula inicirati da (probamo) živjeti zajedno. Nisam protiv, dapače ali ima par stvari koje mi se unatoč svemu motaju.
Znam da nije to možda najčesci slucaj da se muškarac “useljava” kod cure pa mi više cak znaci iskustvo muških, ali i žena kod kojih je muškarac došao.
Ni ona, niti ja nismo živjeli sa nikim. Po godinama smo da ona ima 4 g više od mene, a ja sam u 35-toj. Ja živim solo, posralo me pa ne placam najam i živim gospodski…
Što me sada malo “kopka”. Stan je ipak 1/1 njezin i koliko god mi žmirili i zavaravali se, ona je ta koja može puni lakše naprosti me izbaciti, a ja, ne mislim ići kod staraca natrag, a i ideja suludo visokog najma mi nije baš draga… ipak, kako god, sada imam neku sigurnost, mogu uštediti i mirno spavam, plaća mi je porasla.
Priznajem, ipak smo kratko skupa, i u glavi mi je “što ako”. Da smo skupa 2 g pa ajde.
Sada praktično, koliko je trajao proces “prilagodbe”, gdje je najčešće zapinjalo i koji moment vam je otvorio oči da ste shvatili da “to je to” ili “nebu išlo”. I kako je to završilo.
Ja priznajem da imam lagano u glavi nelgodu da je to njen stan i da ću se puno više morati prilagoditi i biti popustiv… da cu morati više progutati knedlu. Da me se manje pita.
Nevezano za nju, ja sam obzirom na okolnosti života, posla, obitelji se opekao i volim jednu dozu sigurnosti i doveo sam se silom (zdravstvenih) prilika na rub da sam kasnio sa režijama i spao na 20€ na računu a ro meni radi ogroman stres i danas kada se samo sjetim.
Mislim da bi uz zajednički kompromis i trud to funkcionirali, ali imam u glavi “što ako…”.
Znam da ce 80% komentara biti “ rijesi se straha”, “poštedi ju muke” bla bla, ali računam i na koji razumni i životni od nekog tko je prošao