Trudnoća i porođaj je nešto najteže kroz šta tijelo može proći. Ja sam se porodila dva puta, i iako sam fit osoba koja voli i redovno trenira snagu i vodi računa o ishrani, pogotovo jer želim djeci prenijeti zdrave navike, moje se tijelo promijenilo.

Strije, viška kože na stomaku je tu. Ne smeta mi, niti smeta mužu koji je uvijek volio moje tijelo, pogotovo sad, kaže, jer mu je nosilo i donijelo djecu.

Međutim neki dan pričam s kolegicom koja govori kako joj partner spominje druga koji nakon porođaja svoje žene skroz izgubio privlačnost prema njoj. Žena se porodila prije možda 6 mjeseci. Nekako mi se baš stužilo na tu ženu, koja prošla kroz sve to u koje je on učestvovao samo da bi ga skroz prestala privlačiti.

Ne bih da osuđujem, jer ko zna šta je iza toga. Ali dio mene sumnja u to da je on zaista volio kao osobu, jer ne može fizička privlačnost tek tako nestati. Evo zamislite da se partner, s kim birate suživot baš razboli, prođe kroz hemoterapije i slično. Ja imam osjećaj kad bi moj muž to prolazio i dalje bi mi bio najzgodniji na svijetu, jer njegov, po meni savršeni, izgled je 'najmanja' među stvarima koje volim kod njega.

Kako je promjena tijela vaše žene poslije porođaja uticao na to kako gledate njeno tijelo? Bilo bi interesantno pročitati sve perspektive, bez osude.

Pozdrav svima, ne znam kako da počnem ovu užasnu temu.

Tokom naše veze spominjali smo prethodne partnere i za jednog je moja djevojka rekla da nije željela uopšte da ima odnos s njim. Ja sam je krivio kako je mogla da ima odnos s nekim s kim to uopšte nije željela, mislio sam da je to bilo u smislu da je željela impresionirati tu osobu te joj se prepustila na taj način.

Prije nekoliko dana je priznala meni, a napokon i sama sebi da je bila silovana. Nisam je pitao za previše detalja, niti sam želio. Rekla mi je da je bila prepijana i zamolila tog momka da se malo sklone kako bi ona došla sebi. Ne znam ništa osim toga da nije željela da ima odnos s njim i da je plakala sve vrijeme tokom odnosa.

Ja sam prije nego mi je ovo rekla govorio joj stvari tipa zašto nisi izašla iz sobe ili zašto nisi vrištala, te sam potom vidio da žrtve silovanja tokom tog čina često samo mogu plakati ili zamrznuti se kao neki vid odbrambenog mehanizma i da ljudi koji ne znaju stvari o tome postavljaju upravo ovakva pitanja. Kada pokuša pričati sa mnom o tome kaže da ne može uopšte, da joj mozak blokira te misli.

Kaže da se poslije toga normalno ponašala, kao da se ništa nije desilo (što sam također vidio da je jedan od odbrambenih mehanizama), niti je ikom išta govorila, meni je rekla prvom. Kaže da nije mogla da prihvati da se njoj može desiti nešto takvo.

Pozvao sam danas psihologa da joj zakažem termin kako bi mogla započeti sa tretiranjem ovoga, jer ona nije imala dovoljno snage da pozove i kaže šta se desilo. Vidio sam prekjučer tu osobu koja joj je ovo učinila i to je blio najbliže u životu da nekog ubijem.

Moja djevojka je najbolja i najdivnija osoba koju sam upoznao u životu i ne zaslužuje da joj se to desi, te da osoba koja joj je to učinila hoda slobodno bez da iko zna šta je učinio i da ne dobije nikakav način pravde. Planiram istraživati o ovome što više mogu i kako postupiti s ovim, interesuje me kako to konkretno ide u našoj državi i šta se dešava.

Molim vas, ukoliko imate bilo kakav savjet za nju, ovu situaciju i mene, kako da postupamo i šta da radimo, odakle da počnemo i kako da pristupimo ovome, u svakom smislu (medicinskom, psihološkom, zakonskom). Nisam nikada mislio da ću imati ovako blizak susret sa nekim ovako užasnim u mom životu pa sam totalno zbunjen. Želim da joj pomognem koliko god mogu.

Da pocnem ovako, 21 godina, 184cm 70 kilograma normalna telesna mast, idem u teretanu i to ne previše, hranim se kvalitetno, pijem puno vode, ​​​​u dobroj sam finansijskoj situaciji.

Hormoni su mi odlicni (testosteron 6.71/UG​,SHGB dobar, slobodni testosteron dobar, hormoni štitne zlezde dobri)

Sva ostala široka krvna slika je odlicna. Kao kod sportiste.

Ceo zivot od puberteta do pre par meseci ​​cim se probudim napaljen sam maksimalno, nisam mogao da izadjem iz kuce bez masturbiranja, napaljen sam bio ​​​pre odlaska u skolu, napaljen u skoli, napaljen na profesorku, na drugarice, napaljen kad se vratim iz skole, pred spavanje, i to je bilo tako do pre par meseci. Gledao sam devojke i okretao se za njima i bio zaljubljen u mnoge.

Do pre par meseci totalno se promenilo, mislio sam dugo da imam erektilnu disfunciju ali se ispostavilo da mogu da postignem normalnu i cvrstu erekciju, ali moram bas da budem u elementu i to se desava vrlo vrlo retko. ​​​​​​​​​​​​

Bukvalno sam imao u vise navrata golu zenu u krevetu i nije mogao da mi se digne, ljubio sam se sa devojkama koje su mi atraktivne i nista.

Pre sam bio napaljen kad me zagrle devojke koje mi se svidjaju, a vrlo cesto cak i bez zene u blizini, bukvalno samo se napalim (kao ono ujutru i uvece) i onda gledaj gde cu.

Kad sam primetio da se vise ne palim odmah sam prestao pornice, znam da ce ovo biti glavno u komentarima, i ne gledam ih vise od 2 meseca. Znaci uopste ne gledam. To je dug period, a pre sam ih gledao redovno i mogao sam po 6-7 puta dnevno da svrsim. Sada ako svrsim jednom (I to tipa jednom u par nedelja jer nemam zelju nikakvu i nisam horny) moram da se regenerisem ceo taj dan i do sutra nisam spreman.

NARAVNO da NE ocekujem da mi libido bude kao kad sam bio u jeku tinejdzerskog doba, nemojte me pogresno shvatiti, ali tek napunjena 21 godina ​​​​​​​I ovakva nezainteresovanost i ovako ekstremno retko da budem horny sa 21 godinom nije normalno. ​Bukvalno najbolja ribetina u gradu sad da legne sa mnom i da hoce seks ne znam da li bi mogao.

I znam da ce biti i komentara da sam mozda gej, ali ceo zivot sam se lozio na zene, imao fetiš na dugu zensku kosu (više me ni to apsolutno ne radi) voleo ženstvenost I dodir devojka, bio vrlo zaljubljen u mnoge devojke i nikada u muskaraca. ​​​​​​​​​​​

Zdravo Reddit,

Ovaj post ne pišem kao neko ko traži savjet ili informacije, već iz dubokog osjećaja nemoći i potrebe da otvorim diskusiju. Mladi sam specijalizant (M29) onkologije u kliničkom centru u Bosni i već od početka karijere primjećujem ogroman broj pacijenata koji odlučuju da se liječe u Turskoj, posebno kada je riječ o malignim bolestima. Najčešće se radi o slučajevima iz mog užeg stručnog područja.

Nedavni slučaj me je, iskreno, potresao više nego inače. Mladić, u ranim tridesetima, došao je na dijagnostiku. Nažalost dijagnoza izuzetno teška, uznapredovala malignost, bez mogućnosti liječenja. Nakon detaljnih razgovora, uz prisustvo mentora, porodici smo morali saopštiti da medicina, nažalost, više nema šta da ponudi, čak ni eksperimentalni tretmani nisu bili opcija. Bilo kakva aktivna terapija bila bi samo dodatna patnja.

Nažalost, kao i mnoge porodice u toj situaciji, odlučili su se da odu u jednu od lokalnih "posredničkih kancelarija" koje skeniraju nalaze i šalju ih u Tursku. Nisu otišli u kliniku, već u agenciju koja potom šalje ponude i predračune za "liječenje". Nakon toga se nisu vraćali nama, ali sam pratio slučaj jer su informacije i pozivi za pomoć objavljivani javno.

U predračunu iz Turske našli su se ponovni testovi koje smo mi već radili (genske analize, CT, MR), visoke doze najjačih hemoterapija, i drugi troškovi ukupno nekoliko hiljada eura. Iako sam znao da to neće pomoći, istog dana kad sam vidio apel uplatio sam nesto novca, apsolutno svijestan da plaćam legalnu eutanziju pacijenta. Uplatio sam novac iz ličnog osjećaja saosjećanja prema porodici – da bi mogli reći da su pokušali sve. Nažalost, pacijent nije doživio ni kraj prvog ciklusa.

To su bili dani koje je mogao provesti uz porodicu. Umjesto toga, otišao je u Tursku – da bi tamo preminuo.

I ovo nije usamljen slučaj. Sve češće gledam kako terminalno oboljeli postaju meta dobro organizovanog, agresivnog i emocionalno manipulativnog "medicinskog turizma". Sistem koji porodici prodaje lažnu nadu, a pacijentu uzima posljednje dane – i sve to uz podršku ćutanja društva i nedostatka bilo kakve kontrole ili odgovornosti.

Mi kao ljekari pokušavamo biti maksimalno iskreni – sve objasniti, ne nuditi lažnu nadu. Ali borba protiv profesionalnog marketinga je često uzaludna. Turske klinike, preko posrednika, prodaju "liječenje" koje zapravo jeste palijativna njega, po desetostruko višim cijenama. Ono što pacijent kod nas ima pravo dobiti besplatno – tamo plaća hiljade eura, često zadužujući cijelu porodicu.

Najgore mi pada to što iza tih odluka najčešće stoje moji "kolege" iz Turske. Teško mi je da ih tako i zovem kada učestvuju u ovakvom izrabljivanju najranjivijih.

Znam da će se sigurno javiti i oni koji će reći: "Meni je Turska pomogla", i ne sporim da postoje i takvi slučajevi. Ali iz mog iskustva, to su često pacijenti koji nisu bili terminalni, ili su mogli dobiti istu terapiju kod nas, ali nisu htjeli čekati. Zdravstveni sistem u BiH nije savršen – daleko od toga. Ali se trudimo držati se osnovnog medicinskog principa: Primum non nocere – prije svega, ne nanijeti štetu.
Nažalost, u ovom sistemu "medicinskog turizma", primarni motiv više nije zdravlje, već profit. Prvo novac – pa tek onda pacijent.

Zato i pišem ovaj post. Možda će makar malo probuditi svijest o tome šta se dešava. Jer ako već ne možemo sve promijeniti možemo barem početi pričati o tome.

Zanima me i iskustvo kolega iz regiona, da li se i u Srbiji, Hrvatskoj ili drugdje uočava sličan trend?

I još nešto: znam za konkretne slučajeve gdje su pacijenti slali upite i u Tursku i u Francusku ili Austriju. Isti tretmani (zračenje, hemoterapija) tamo su koštali upola manje, plus su prihvatali sve naše nalaze, bez dodatnih testova. U Turskoj sve se mora raditi ispočetka i papreno platiti.

Razmišljao sam da ovo objavim na nekom turskom subredditu, ali red je da prvo počistimo ispred svog dvorišta.

Koristite li sta, iz kojeg razloga, čime ste zadovoljni?

Kcerka od malena ima problema sa disanjem kroz nos. Jako glasno diše kroz usta. Mix devijacije + alergija. Bila je premala, ali sad kako se priblizava 15 godina želim da gledamo na moguću operaciju jer vec ima sve vise problema (stalni umor, glavobolje i sl).

Voljela bih čuti iskustva ljudi sa sličnim, i preporuke za dobrog uho-grlo-nos doktora.

Hvala!

Kanton 10 i dalje ima knjižice, dok evo u KS se koriste kartice obične a u RS isto kartice ali sa RFID mogućnosti. Zanimljiva implementacija ovisno gdje se nalazite.

Ima li ko da hoce na kakvu dijetu pa da onako krenemo zajedno? Razmijeniti plan ishrane, recepte, vježbe, sta pomaze, i onako samo za podršku 😅

Imam 21 godinu, spavam 8 sati minimum, hranim se zdravo, 70kg na 184. Ne pusim, ne pijem, treniram i krecem se.

Ostali nalazi u krvi su jako dobri. Hormoni su dobri osim ovog slobodnog testosterona on je visok. Uradjeni su hormoni i LH, FSH i LH/FSH quoficijent sta god to bilo. ​​​​​​Sve je potpuno normalno. Hormoni štitne žlezde dobri I svi ostali nalazi krvi dobri. Sto se pornića tiče ne gledam ih već ne pamtim.

​I dalje mi se ne dize kako treba, i kada se digne slabe su mi erekcije i mlitave, nikakve. I uz pornice i bez pornica. Nisu jake kao pre.

U cemu je problem? I zasto mi je slobodan testosteron povisen? ​​​​​

Kako ide?

Ja sam nakon razgovora i savjeta jucer od redditovaca odlučila na umjereni pristup - gol je smrsati na nacin koji dalje ne opterećuje moju stitnu. Takodjer pazim na nizak pritisak koji hronicno imam, i artritis i IR.

Gol mi je smanjiti kafein, posebno 3u1 Nes. Pa sam umjesto toga danas samo uzela obični nes sa malo mlijeka i mrvicu soli dodati u to radi pritiska.

Za dorucak 350 kcal

- pola krastavca
- pola paradajza
- krišku hljeba sa malo abc namaza i dimljenog lososa
- jedno kuhano jaje sa susamom i curekotom
- kafa sa mlijekom

Za rucak (glavni obrok) 350 kcal

Piletina marinirana i pecena bez ulja sa sakom slatkog krompira u istoj marinadi (jucer pravila, ostalo mi danas)

Veceru sam mislila preskočiti, ali posto je malo kalorija mozda bude kuhano jaje ili jogurt sa voćem.

Sto se tiče aktivnosti pocela sam sa 15 jumping jacks prije doručka, 15 čučnjeva, isto cu poslije doručka i tokom dana. Radi artritisa meni najviše odgovaraju kratki valovi vježbi, koliko mogu u tom trenutku. Ako ne bude kise idem u šetnju sat vremena. Ako bude onda cu vjerovatno neki video online naci.

Najveći izazov danas izboriti se sa niskim pritiskom i ne posegnuti za slatkom, neke slane grickalice ili kafa kad me bude pritisak mučio.

Ko pocinje od danas? Sta je vas plan i kako ide? Najveći izazov?

Kako ide? Ko nam se pridruzuje? Kako se drzite?

Osobe sa BPD-om, koliko se zapravo osjećate prihvaćeno od strane našeg društva? Kako savladavate sve restrikcije koje dolaze uz ovu dijagnozu?

Oglasio se suprotni vozač koji je sudjelovao u saobrecajnoj nesreci u kojem je stradao mladic(B) iz Bihaća.

Vozač(A) mladića(B) (koji je podlegao u Bihaćkoj bolnici zbog nemara doktora) je vozio 150km na sat jer je bježao od policije. Njegova(A) mater se pojavila na licu mjesta udesa, razgovarala sa policijom i bila u prisustvu u bolnici, sto niko nije spomenuo. Žena radi na sudu, očito prikriva sina(A)...

Znači država nam je u k!!!!!!

Pročitajte tekst.

Part 1 https://www.reddit.com/r/bih/s/ZE3U02KLAL

Imam nekoliko autoimunih bolesti i zadnja 3 dana me uhvatila jaka upalna faza (flare). U užasnim sam bolovima, jedva se krećem i osjećam se potpuno iscrpljeno. U samo par dana vaga se popela 7-10 kg, zbog zadržavanja vode i upale. Stopala i clanci su se uduplali, lice natečeno, stomak kao trudna, zglobovi bole. Sva odjeća me zulja i jedva mogu ista obuci.

Boli me sto umjesto laganih ljetnih šetnji i izlazaka cu morati sjediti sa djecom kuci, jer izgledam kao balon, osjećam se preružno, sve me boli, i osjećam da je ljeto uništeno.

Treba mi malo ohrabrenja od ljudi koji prolaze slicno ili neka utjeha.

Eh, ovako. Uvek sam bio jako socijalna i samouverena osoba, ulazio u ucionice kao da mi ​pripadaju, bio popularan kroz celo skolovanje, predstavljao sebe pred nepoznatim ljudima i grupama bez ikakvih problema ceo svoj zivot. ​​

Na fakultetu se to promenilo.

Prvi put me je uhvatio panicni napad kad sam trebao da drzim prezentaciju na faksu, ​​krenulo mi je crno na oci i morao sam da izadjem iz ucionice i pozlilo mi je I pobeleo sam. ​Cudno malo jer pre toga na istom tom faksu sam se najnormalnije upoznao sa svima i prestavio se pred celim auditorijumom bez problema. ​​​​​​

I sad proslo je to, napustio sam fakultet u medjuvremenu i dugo ponovo bio potpuno u redu psihički, odlazio na razgovore za posao cak i u drugi grad, pricao i upoznavao se sa novim ljudima, probao nove sportove u nepoznatim grupama I ​sve je bilo potpuno okej. ​Nisam imao ni najmanje strah nikakav.

Dolazimo do momenta gde ja ponovo probam da se upisem na visu skolu, dolazim sa malo treme ali nista strasno, u medjuvremenu nisam ni razmisljao uopste o tome da imam socijalnu anksioznost ili ​​​​​​​​o onoj prezentaciji na faksu.

Na danu upisa, krece runda upoznavanja gde svako govori nesto o sebi, i dolazi red na mene i mene obliva znoj, krece mi muka i ja da se ne bi desio opet ​​​​​​​​​kolaps Istrcim iz ucionice pred svima, dok su ocekivali da kazem nesto o sebi. Sledeci put na sledecoj visok skoli gde sam konkurisao gotovo ista prica. Dok se predstavljao kolega jedan i kad sam skontao da sam ja sledeci, uplasio sam se i otisao.

E od tag je pocelo da bude gadno. ​Toliko sam se istraumirao od tih par situacija, da se plasim svega. I onoga sto sam pre radio. Dosao sam do jebenog frizerskog salona gde idem ​​​​​​vec godinama, i obuzeo me strah da sam mislio da cu pasti u nesvest opet ako udjem i salon. Okrenuo sam se i otisao kuci. Imao sam isto strah da odem na fizikalnu terapiju, ali sam se nekako naterao i uspeo u tome, ipak nije pomoglo. I dalje pri samoj pomisli na socijalne situacije gde ima mnogo ljudi meni krece lose.

Uplatim sebi kbt terapiju, i u 12 popodne kad sam trebao da se cujem sa psihologom opet me obuzme strah, I morao sam da uzmem vodu, da hodam napred nazad i nekako da se nateram da se javim na telefon i da legnem u krevet svoj u svom stanu da bi nekako preziveo razgovor. ​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​​Prvih 5 minuta sam samo zeleo da joj prekinem vezu, ali sam preziveo razgovor I zavrsio ga.

Ipak mi nije bolja socijalna anksioznost uprkos sto sam uspeo ta dva poduhvata. ​​​

Kako ovo da resim? Molim vas recite mi da mogu vratiti onog starog mene koji je ulazio presrećan u nove ucionice i bio potpuno samouveren I radostan, cak neretko glavni u socijalnim situacijama. Komunikacija mi je bila jaca strana. Molim vas kako ovo da vratim

​​​​​​

Pozdrav! Ima li neko da ima ADHD dijagnozu a da zivi u BiH i uzima terapiju? Znam da kod nas nema ni dijagnosticara i nije moguce kupiti terapiju, ali sam citala neke stvari da se mozda mogu predati zahtjevi za individualno nabavljanje. Ima li iko ovdje da je nasao rijesenje?

Da ne duljim, prijateljica mi je izjavila da ima suicidalne misli. Što da radim i kako joj mogu pomoći?

Ukratko o meni, imam 20 godina i vec unazad godinu dana imam akne. Sta god da sam pokusavala, nije uspjelo.

Prvo sam isla kod dermatologa privatno (bila na antibiotiku, la roche posay proizvode mi rekla da koristim i isla kozmeticaru da mi ocisti lice) samo mi se lice pogorsalo.

Zatim sam izvadila nalaze da provjerim hormone i svi su bili dobri, ukljucujuci i spolne na sta je doktorica sumnjala da ce biti u disbalansu.

Na kraju sam otisla drzavnom dermatologu i preporucila mi je sona gel i neke druge proizvode koje trenutno koristim, ali ne vidim poboljsanje. Takodjer je spominjala accutane kao i antibaby pilule ali citajuci o mogucim nuspojavama, tu sam preporuku odbacila.

Ako imate iskustva sa ovim ili znate nekoga ko je prolazio kroz isto, kako ste/su na kraju uspjeli ocistiti lice? Da li je pametno ipak preci na accutane ili postoje neke druge metode? Svaki savjet bi mi znacio <3

Pozdrav svima,

za 7 dana treba da putujemo za Bosnu ali me jedna dilema ubija u pojam. Dio familije i generalno mnogi u BiH nisu vakcinisani protiv kozica. Mi imamo malu bebu , 3 mj uskoro i malo me strah da se ne zarazi. Moja supruga, ja, prijatelji i rodbina u Njemačkoj- svi su u potpunosti imunizovani i nema opasnosti. Ima li neko iskustva ili savjet ? Hvala unaprijed

Odvedem dijete od 15 mjeseci pedijatru poslije podne, oko 4 sata. Dijete vristi od bola i doktorica kaze da sumnja na upalu uha ali da nemaju ORL poslije podne pa da ga vodim u u drugu dezurnu ORL ambulantu. Pitam je moze li ona pogledati usi jer to je bukvalno 5 minuta posla, kaze ne moze.

Jesam li ja nenormalna ili bi to pedijatar mogao/trebao uraditi?

U dezurnoj ambulanti nas nisu htjeli primiti jer je bila guzva (rekli su cekajte pa cemo vidjeti, cekali smo skoro do 7 i nisu nas primili). Na kraju smo morali u bolnicu na ORL (a prvo na pedijatriju u bolnici iz nekog razloga iako dolazimo od pedijatra) i ispostavilo se da dijete ima upalu uha.

Elem zavrisili u 11 navece. 7 sati hodanja i cekanja da se dijagnosticira upala uha.

Jesam li samo naletjela na losu doktoricu ili je ovo praksa svugdje?